petak, 21.02.2014.
BACK TO BLACK
Ili - kako sam se nakon dvije godine sretnog izbivanja ponovno vratila u jaslice ...
Bio je lijep sunčan dan kada mi je javljeno da se kolegica vraća s porodiljnog te me šalju natrag u Glavnu Zgradu. U vrtić ili jaslice, pitala sam u strahu. Nakon duljeg razmišljanja i dogovora čudnih i neodređenih, odlučeno je - jaslice it is! Malo je za reć da sam se pripremala na najgore, točnije na ono šta sam dvije godine ranije pustila iza sebe ( a mogu reć da nije uvijek bilo veselo kako je nekome možda izvana izgledalo ). Bilo ih je tada 12, na jednu tetu ( s preklapanjem smjena od 1 i pol sata ), od čega svih 12 u pelenama. Pa si vi, dragi mame i tate koji imate jedno, pomnožite s brojem popišanih i pokakanih pelena u toku samo jednog dana. Uglavnom, nakon dvije godine kaosa, plača, šmrklji do poda, kakanja u i van pelena, nisam mogla vjerovat kako posao odgajatelja može biti skoro pa premiran po dolasku u stariju vrtićku grupu. Iznenađenjima nije bilo kraja, od toga da me nitko nije pitao da mu navučem majicu, hlače, papuče, plakao da želi piti, jesti, maziti se ... jednom rječju, odjednom mi je moj poziv počeo sličiti na ono što sam odabrala godinama prije. No, svemu dođe kraj, pa tako i svakodnevnim avanturama i smiješnim izjavama 4, 5 i 6 - godišnjaka, i eto tete natrag među svoje! Dočekaše me raširenih ruku i ustiju, ako mogu tako reć, jer recimo samo da uvijek netko teže prihvati novu tetu, pogotovo ako je i sam nov u stranom okruženju. Dogodiše se također i neke promjene, pa tako više nije dvanestero već šesnaestero djece na jednu tetu, ali ako ništa, a ono barem nisu baš svi do jednoga u pelenama. Nda, to jako puno znači kada ovih 8 - ero piša i kaka za njih 10 - ero ... ali, ajde, ne smijem se žalit, it' s ok ... Istina, ne sjećam se kada sam zadnji put u ovih zadnjih par tjedana sjela, čula tišinu ili išta slično njoj, ali zapravo sam zadovoljna kako se stvari odvijaju. Možda potajno čak i uživam u neumoljivom tuljenju i slinjenju, proljevićima i inim veseljima ... hm, tko zna ...
- 15:49 -
nedjelja, 09.02.2014.
PREOSOBNO
Znam, ovo možda i nije nešto o čemu bi trebalo pisati javno, ali toliko sam pogođena, uvrijeđena i ... ne znam ni sama točno šta sve, da imam potrebu napisati to potpunim neznancima, koji sigurno sve skupa gledaju potpuno drugim očima. Uglavnom, da skratim: dugogodišnja veza
( reći ću samo da je više od 5 godina ), dečko i ja se volimo ( jer inače valjda i ne bi toliko izdržali ), ali eto, njemu nikada nije palo napamet pitat ONO pitanje. Točnije, rekao je da mu je od prvoga dana to pitanje na pameti i da sam ja jedina koju želi i da me voli i da se želi oženiti sa mnom ... ok, a zašto onda ne pitaš? U posljednje vrijeme događaju se pomalo komične situacije u kojima nam poznanici direktno ili manje direktno postavljaju pitanje 'A kada se mislite ...' na što ja odgovaram da me nitko još ništa nije pitao. Jučer, ekstremno čudnovata ideja ( ili ponuda ) jednih poznanika da to napravimo zajedno! Hm, postoji jedan, ne, pardon - dva problema: 1. - nisam zaprošena i 2. - nikad, ali nikad se ne bih ženila u četvero! Nismo ništa odgovorili, lagano smo promijenili temu, ali u zraku je ostala nelagoda ... Jutros, nakon pitanja ljutim li se 'nešto na njega', i potvrdnog odgovora s moje strane, čuđenja s njegove
( nekad se stvarno pitam kakav to priručnik muškarci trebaju kako bi 'pročitali' šta nas muči ), objasnim mu da mi ide na živce šta nije dovoljno muško da prizna i sebi i meni da sam mu samo rezerva dok ne nađe nešto bolje ( ok, znam da to baš i nije tako, ali već se polako pitam ) i da ne znam zašto me u biti nikad nije zaprosio ( nisam nikad ni pomislila da ću spast na takva pitanja ). Uvjeravanja s njegove strane u to koliko me voli, kako ne smijem ni pomišljat da želi ijednu osim mene, da me želi oženit i na kraju pitanje: 'Pa, hoćeš li se udati za mene?' !!!! A šta ti misliš? Mislim, pa koja žena ne bi htjela takvu prosidbu, nakon pritiska s jedne, pa druge strane, on odluči pitati, ne znam samo da li od muke ili od straha. Znam samo da bi radije pojela vlastiti drek nego na to pitanje u tome trenutku odgovorila potvrdno. Jesam li luda? Ili glupa? Tražim previše?
- 09:06 -
petak, 24.01.2014.
VRIJEME JE ZA NEVRIJEME
Već sam naučila da vrijeme jako utječe na moje zdravlje, ok, ali teško je to podnijet kad krene ... nikako mi nije jasno to kako ja u kući točno osjetim taj trenutak kada se vrijeme vani počne mijenjati. Nevjerojatno, ali samo mi se odjednom, bez najave, počne vrtjet duplo jače. I da imam potpuno zatvorene grilje, mogu bez greške odmah reć da je vani počela kiša ili bura. O da, ovu osjetim i prije nego dođe ... kakva meteorološka prognoza, pitajte mene 2 dana pred buru, prognozirat ću vam je točno u sat! Užas ... mislim, dobro za meteorologe, ali loše za mene. I onda kažu da meteorologija nije egzaktna znanost ...
I eto, baš iz tog razloga, jedino šta danas tražim je to da preživim dan na poslu, odradim tih par sati pakla i užasa i da se sretno vratim doma. Ne tražim puno, ali da neće bit panike ...
Bilo kako bilo, svima vam želim dobar dan, sa što manje drmanja i močenja, skliskih cesta i pločnika, gužvi u prometu, sudaranja kišobranima ... a onda će i vikend sam po sebi biti puno ljepši i veseliji.
Pozdravlja vas Tonkica!
- 10:04 -
utorak, 21.01.2014.
O da, puno sam puta poželjela biti muško, priznajem ... i ne mislim da sam u tome sama a ni jedina. Možda baš nekako uvijek u isto vrijeme u mjesecu
( svi znate o čemu govorim ) dođe mi da malo ne budem žena. Da, sretne smo što možemo ostati trudne ( možemo li? ), sretne smo jer samo mi znamo kakav je to osjećaj donijeti živo biće na svijet ( jupi ) i tome slično. Ne znam, još nisam doživjela, voljela bih, ali nekako nisam sto posto uvjerena u tu definiciju 'sreće ženskog roda'. Nemojte mi uzeti za zlo, toliko mi se vrti da povremeno niti ne vidim slova, pa ako i napišem kakvu glupost ... a bože moj. Da, svaki mjesec, otprilike u isto doba, pojača se moja draga, predraga vrtoglavica, moje noge zaplešu jače, moj osjećaj neravnoteže postane, kako da kažem - izraženiji. I ne znam, ne mogu a da se ne zapitam: a zašto sam ono sretna što sam žensko? Hormoni koji divljaju i tjeraju me da jedem masnu, začinjenu hranu koje se preostali dio mjeseca poprilično uspješno odričem, bez imalo žaljenja, koji me pretvaraju u umornu, blijedu prikazu koja posrće putem i nada se da će sretno stić od točke A do točke B, te koji me, naposljetku, pretvaraju u neku 'drugu ja', kojoj je fitilj, hm, nekako kraći nego obično ... da, mogu s veseljem reći: Baš sam sretna što sam žensko! :)
- 16:00 -
nedjelja, 19.01.2014.
VJETROVI NA KRČKOM MOSTU
Nedjelja. Jutro. Skoro pa mi je i podne, s obzirom na to koliko se rano dižem. Voljela bih da koji put mogu ostat duže u krevetu, ali ne ide. Baš ne ide. Osjećam se k'o penzioner, ali po tome sam penzionerka otkad znam za sebe. Južina. Vrti, drma, baca, nosi ... htjela bih do svojih u Rijeku, ali onda me dragi prepadne time da bi nas na mostu 'moglo malo drmat'. Nakon jednog jako neugodnog iskustva na istom tom mostu, po jednoj jako neugodnoj buri, obećala sam samoj sebi ( i njemu ) da me više ništa neće natjerat preko po takvom vjetru. A sad eto razmišljam kako bi se baš htjela maknut. Ali, kukavica u meni kuka ... :)
I tako teče dan, kauč se ulegao pod mojim dupetom a ja si mislim ... sreća pa je vikend jer dosad sam ga taaako dobro iskoristila ...
- 09:38 -
subota, 18.01.2014.
Subota - dan za izlazak?
Sreća da postoje nadimci pod kojima se skrivamo, jer .. jer je subota, ja sam ( tako mi bar kažu ) jedna mlada osoba, dan je za ( opet tako kažu ) izlaske, a nas dvoje sjedimo na svom oronulom kauču, on bleji u očajni televizijski program, ja, eto, glumim da nešto pišem, i šta je najgore, nije nam ni u peti da bi možda mogli izać van
Tuga i žalost...
A onda opet, kad bi i izašli u jedini birc u ovom našem malom mjestu da manje ne može bit, jedini u koji nas dvoje povremeno i izađemo a da pritom ne izgledamo kao dva penzića koja su došla na šalicu čaja od kamilice za bolji san, u birc čija atmosfera ubija, sa šačicom kronera uvijek jednako poslaganih za šankom, nešto većom šakom sad već i meni premladih ljudi za stolovima, onih koji se ovdje samo pripremaju za puno ozbiljniji i važniji izlazak ( mada se još uvijek pitam kamo to oni zapravo izlaze, s obzirom da je svaki događaj ovdje unaprijed poznat, priljepljen na sve moguće ostakljene površine diljem grada, a nema ni pretjerano puno mogućih mjesta gdje bi se zimi eventualno mogli sakrit ). Bit će da nismo upoznati s nečim velikim što se očito vikendom događa negdje ovdje, oko nas, ili nam nitko ne želi reći jer se boje da bi im pokvarili zabavu ... hm, ili ... ili su možda samo počele maškare, tzv. 'peto godišnje doba'? To sam pokušala zanemarit, ali, eto, ne mogu. Sjetim se toga svaki put kada na televiziji kao veliku vijest objave kako je 'u Rijeci počeo karneval' i kako su 'maškare preuzele ključeve grada' ... Možda po tome nikad nisam bila prava Riječanka, ne znam, ali maškare nikad nisam podnosila. Dobro, možda i jesam, tamo negdje kao šestogodišnjakinja. Mada mislim da sam ih se tada bojala. Dakle, nikad. Neka mi oproste svi oni koji se već sad pripremaju za sljedeći karneval, ali, eto, ja to ne kužim. Ne znam, valjda sam čudna. Bit će. Ali znam da bi mi sada tako dobro sjeo jedan od onih dobrih starih riječkih izlazaka. Jer, tek sad, nakon svih tih godina, postala sam svjesna koliko sam zapravo bila sretna šta živim baš u Rijeci a ne u 'nekom tamo malo mjestu' gdje se svaki izlazak svede na prisilni boravak u bircu s lošom glazbom, očajnom kombinacijom boja zidova i osvjetljenja
( ne smijte se, i to je bitno za dobru atmosferu ), šačicom kronera i nešto većom šakom premladih ljudi koji se spremaju za nešto bolje, veće, zanimljivije ... ili ne.
Oznake: izlazak
- 18:21 -
